Lanu sam upoznao sasvim sluèajno, u autobusu. Kažu da se najveæe ljubavi “dogaðaju” upravo tako, kada im se najmanje nadamo, i sada znam da je to istina. Sudbina je udesila da sjednemo jedno pored drugoga, a prvo èemu smo se nasmijali bile su rezervacije naših sjedišta. Ja na sjedištu broj 27, a ona na broju 26, a upravo nam je po toliko godina bilo. Rasprièali smo se kao da se poznajemo èitav život vjerovatno osjetivši da smo napokon pronašli svoje druge polovice. Lana nije bila pretjerano upadljiva ali, “na drugi pogled”, bila je veoma lijepa. Na sebi je imala traperice, kratku majicu, patike, ni trunku šminke, krasila ju je duga, prirodno plava kosa, oèi smeðe, krupne kao u srne. Podsjeæala je na gimnazijalku, bilo mi je potebno manje od dva sata da naèisto izgubim pamet za njom i veæ sam tada znao da je tu kraj mog lutanja i nemirnog života. Period zabavljanja sa Lanom pamtim kao nešto najljepše što je moglo da mi se dogodi. Volio sam i ranije, ali tada… Pametna, dobroæudna, strasna i iznad svega umiljata, toliko mi se uvukla pod kožu da sam se u njenoj blizini topio kao pahulja na dlanu. Zaboravio sam na sve oko sebe, èinilo se da svijet postoji samo za nas dvoje. Planirali smo skromno vjenèanje, troje djece, kuæicu u cvijeæu… Nije nam se dalo.

Krajem tog kolovoza otputovali smo na more. Vrijeme nas nije poslužilo. Kiša je moru oduzela plaventilo, plaža je bila pusta, sivkasti valovi umorno su udarali o stijene, ali meni je pored Lane opet bilo lijepo. Kupao sam se u dubini njenih oèiju, a njeno poželjno tijelo grijalo me je žešæe od sunca. Ali, Lana nije izdržala, morala je da se buæne u vodi. Sunce je grijalo, plaža se napunila, ali je voda još uvijek bila veoma hladna. – Danijele, doði… doði! – izronila je i poèela da maše rukama. Naravno, otplivao sam do nje, ali zato da je izvuèem iz vode, a za tih nekoliko minuta koliko se praæakala u mojim rukama poput neposlušnog djeteta, imao sam osjeæaj da mi je hladna voda potpuno zaustavila cirkulaciju. Poslije tri dana vratili smo se kuæi, a tjedan kasnije Lana je poèela da kašljuca. – Eto šta si uradila. To ti je od onog brèkanja u ledenoj vodi – rekao sam kada se veæ toliko zakašljala da je gotovo ostala bez zraka. – Danijele, zaboga, od tada je prošlo deset dana. Da je tako kao što tvrdiš, razboljela bih se iste veèeri – za trenutak je zastala, a potom dodala: – Jedino ako nisam “zaradila” upalu pluæa, u tom sluèaju simptomi se zaista ne pojavljuju preko noæi. Prebacih ruku preko njenog ramena i privih je na grudi. – Ti si pametna djevojka, ali ponekad se ponašaš kao dijete. Sutra ideš lijeèniku, bez pogovora. – Obeæavam – podigla je ruku i zagnjurila lice u moje grudi. Tada nisam znao da je to posljednja mirna veèer u mom životu.

Sutradan se Lana javila iz bolnice. Kratko je rekla da zaista ima upalu pluæa i da æe neko vrijeme ostati na odjeljenju, a potom je prekinula vezu. Bio sam van sebe. To nije lièilo na nju jer mi nije rekla ništa od onog što sam želio da èujem: doði, želim da te vidim, potreban si mi, ne brini, volim te najviše na svijetu. – Hej, deèko, pa gdje si ti? – razvukla je usne u osmijeh kada sam se pojavio na vratima. Tada nisam znao da se zapravo izvlaèi zbog našeg posljednjeg telefonskog razgovora pa sam se i sam nasmijao. – Ubiti æu te, znaš – rekoh grleæi je. – Aha, jedva èekam – nasmijala se vragolasto. – I, šta kažu èike u bijelim mantilima? – Pa eto, bila sam naposlušna i zaradila sam upalu pluæa. Obeæavam da nikada više neæu roniti u ledenoj vodi. – Koliko može da potraje? Mislim, koliko æeš ostati ovdje? Tog momenta Lana se zakašljala do suza. Druga pacijentica, koja je tog trenutka ušla u sobu i vjerovatno èula samo moje posljednje pitanje, sjela je na svoj krevet i odmahnula rukom. – Ili æe baš da potraje ili uopæe neæe trajati. Ako ostanemo, možda ima nade. – O èemu to govorite? – upitah zaprepašteno. – Ma, pusti Daru – Lana otpi gutljaj vode i pogledom ošinu ženu koja je, kao po naredbi, istog trenutka legla, pokrila se i ušutjela. – Lana, nešto kriješ. – Danijele, molim te, ne drami – polako je ustala, uhvatila me pod ruku i povela prema vratima. – Ova žena je veoma siromašna i živi sama. Odgovara joj boravak ovdje i bolnièka njega i zato misli da æe umrijeti ako je otpuste kuæi. Hajde, idi sad, isteklo je vrijeme za posjete. I doði sutra – pogledala me je pravo u oèi, popela se na prste i spustila poljubac na moje usne.

Otišao sam kuæi, spustio sam se na kauè i sklopio oèi. Želio sam da zaspem, da prespavam èitavo podne, veèer i noæ, da skratim vrijeme do sutrašnjeg susreta s Lanom, ali nešto mi nije dalo mira. Da su sluèajnosti moguæe, u to sam se uvjerio, ali Lana mi nije odgovorila na pitanje koliko æe potrajati njeno lijeèenje. Zašto se baš tada zakašljala? Da li je bilo sluèajno ili je željela da izbjegne odgovor? I zašto je ona žena ušutjela kao zalivena kada ju je Lana pogledala? Možda je ta Dara živjela sama, ali teško da je živjela u bijedi. Imala je lijepo ureðenu frizuru, oko vrata ogroman zlatni medaljon i na svakom prstu barem po jedan zlatni prsten. I ormariæ do njenog kreveta bio je zatrpan voæem, sokovima, cvijeæem. Ipak je imala nekoga. Bože, zašto me je Lana slagala? Ona nešto krije. Krije?! Otvorio sam oèi i skoèio iz kreveta. Mrak je veæ uveliko obavio grad, ko’ æe izdržati do sutra, pitao sam i izašao na ulicu. Otišao sam u lokal gdje sam se nekada sastajao sa starim prijateljima. – Ej Danijele, dobio si slobodnu veèer! – dobacio je Vlatko. – Pa dobro, jednom u šest mjeseci i to je nešto – dodao je Miro. Nasmijao sam se. Znali smo se još iz školskih dana, prihvatili su i zavoljeli Lanu. Ne znam zašto sam prešutio da je Lana u bolnici, samo sam kratko rekao da je prehlaðena, a onda smo prešli na druge teme: sport, politiku, ženske (mada su mi, “mrtvi ozbiljni”, naglasili da nemam pravo glasa na tu temu). – A ti, da li ti imaš pravo glasa? – upitah Vlatka. – Šta uèini sa onom rasnom crnkom, koliko mi se èini, kraj nje si se najdulje zadržao. – Seks nam je fantastièan. Ne znam da li æemo nastaviti, ali sada je u dubokoj žalosti. – Aha, mora da žali što te je srela – veæ dobro popiti Miro prasnu u smijeh. – Daj, zaista nije smiješno – Vlatko ga znaèajno pogleda. – Nisam u toku – rekoh. – Ostala je bez brata. Kašljucao èovjek neko vrijeme, mislio da je to od cigareta, kad ono, rak pluæa. I umre za mjesec dana. Samo što se oženio, žena pred porodom, a njemu jedva trideset. Tragedija, èovjeèe! Osjetih kako me noge izdaju. Zapravo, osjetio sam da mi se èitavo tijelo oduzima i da æu se šlagirati od straha. Morao sam što prije saznati šta je sa Lanom i nije me bilo briga što je dva sata poslije ponoæi. Bacio sam novac na stol i bez rijeèi izletio iz kafiæa. – Tko ste vi… šta tražite ovdje?! – dežurna sestra odskoèila je od stolice kada sam otvorio vrata. – Lana Ladan, soba 18. Preklinjem vas, šta je s njom?! – Izlazite! Znate li koje je doba noæi, kako ste prošli pored osiguranja?! I, zaudarate na alkohol – dodala je nešto tiše i brzo zgrabila mobitel. – Zaboga Milice, zašto vièete? – na vratima se pojavio doktor. Zastao je i odmjerio me od glave do pete. – A vi? Kako ste se stvorili ovdje? Udahnuh duboko. – Popio jesam, ali nisam pijan. Nisam lud, ne želim nikoga da povrijedim, samo želim informaciju i ,obeæavam, odmah æu otiæi. Molim vas… Doktor oèima dade znak sestri da izaðe i ona brže – bolje napusti prostoriju. – Ja sam Danijel – ispružih ruku. Znao sam da moram da igram na kartu pristojnosti. – Doktor Žarkoviæ – mladi doktor klimnu glavom i pokaza rukom na stolicu. – Sjedite Danijele, da èujem o èemu se radi. – Dakle, vi niste èlan obitelji, a nadam se da znate da doktorska etika obvezuje na diskreciju – rekao je kada sam pitao ono što me zanimalo.

Tada sam poèeo da plaèem, ali ne zato da bi se on smilovao, veæ zato što je nešto pokuljalo iz mene. Volio sam Lanu više od života, a nisam imao pravo znati od èega boluje. – Pogledajte – izvadio sam njenu sliku iz novèanika. – Za dva mjeseca trebalo bi da se vjenèamo, veæ smo smislili imena za našu djecu i… – suze su mi se u potocima slijevale niz lice. – Zaboga, zar vi nikada niste voljeli? – Dobro Danijele, jasno mi je. Da li možete podnijeti istinu? – Izgleda da æu morati. – Lana ima karcinom pluæa. Isjeèak smo poslali, doduše, još uvijek nismo dobili potvrdu, ali na snimku se sve jasno vidi. Nažalost, sada je prekasno, to je podmukla bolest. – Koliko joj je ostalo? – upitah odsutno. – To je teško procijeniti. Mjesec, dva, tri… zaista ne znam. Biti æe otpuštena za dva dana pa, znati æete kada uðe u posljednji stadijum. – Da li ona zna? – upitah. – Naravno. Progutah knedlu. – Nemojte joj reèi da sam dolazio i… – htjedoh da izustim “hvala”, ali na èemu? Tek kada sam prišao vratima i na svom ramenu osjetio doktorovu ruku, postao sam svjestan svega što me èeka. – Danijele, žao mi je, morate biti jaki. Vijesti nisu dobre. Klimnuh glavom i potrèah niz hodnik. Molio sam Boga da me uzme, samo da ne doèekam njen kraj. Ali, uzalud… Mojoj Lani se bližio kraj. Narednih mjesec dana prošli su kao u transu. Trebalo je da svojoj Lani uljepšam posljednje dane, da budem jak, da kraj nje izigravam sretnika, ali u dubini duše i u samoæi svoje sobe bio sam najnesretniji èovjek na svijetu. Ponekad nisam mogao da odvojim fikciju od stvarnosti. Smijali smo se, vodili ljubav, sjedili pored rijeke i kovali planove za buduænost, èinilo se kao da je ona epizoda bila ružan san, a onda sam umio da se zapitam da li se baš toliko volimo kada štedimo jedno drugo, ili smo sebièni zato što prešutkujemo ono najvažnije, zato što planiramo buduænost koje neæe biti i zato što tako lijepo lažemo jedno drugo? U svakom sluèaju, držao sam je kao malo vode na dlanu i tada mi je bilo žao što je ranije nisam upoznao. Bar da mi je rodila djevojèicu, tako slatku i umiljatu kakva je i sama bila… Pa da mi ona ostane poslije nje.
Nastavak slijedi….

Tražene riječi:

• kratke priče sa smiješnim krajem
• Lana ladan
• smijesne ljubavne price
• crtići scooby dooby doo
• slike za fejs crtani likovi
• slike likova scooby dooby crtića
• priče s smiješnim krajem
• najljepše ljubavne priče
• ljubavne price u autobusu
• lijepe ljubavne priče
• www najsmijesnjie slike na svijetu