Sirenski zov velikog plavetnila

Google reklame

Čudno je bilo to ljeto. Nakon žestokih vrućina i dugotrajne suše, odjednom su s Velom Gospom zaredali kišni dani pa se protegli tako tmurni i memljivi gotovo do kraja rujna kad su se konačno stišale ljetne nevere i zavladale prve jesenske utihe.

Tog sam dana doplovio do južnih obala Otoka, tražeći mir i tišinu, nadajući se kako ću barem na dva dana ostati sam sa svojim mislima i pokušati u takvom ozračju razriješiti neke dvojbe koje su me već duže vrijeme izjedale i mučile.

Skrivena uvala izgledala mi je prilično neobično u jesenskim tonovima, na prvi pogled bila je potpuno ista kao i ljetos, tako dobro poznata, ali već se na drugi jasno osjećala neka svečana tišina u kojoj je i najmanji zvuk odjekivao tako snažno, a šum kroz krošnje borova i krikovi galebova kao da su se natjecali s morem koje je disalo iz dubina, mrgodno, muklo, ali istovremeno moćno i tajanstveno.

Slično kao što se oči vrlo brzo priviknu na mrak pa nakon nekog vremena u tami počnete prepoznavati obrise i oblike koje u prvim trenucima nikako niste mogli zamijetiti.

Krajičkom oka odjednom spazih na samoj obali među stijenama neku neobičnu sjenu. Pojavila se u samo jednom trenutku i ubrzo nestala. Kao da je bio dupin ili neka velika riba, ali opet, mislim zašto bi dupini ili velike ribe plivale tako blizu obale Nije se valjda sredozemna medvjedica vratila!

Znatiželja mi nije dala mira pa sam se lagano po krmi spustio u more i počeo oprezno plivati. Već sam znao da se na tom dijelu nalazi jedna malena uvala, vjerojatno ostatak neke davne morske špilje čiji se svod urušio nakon bezbrojnih udaraca valova s pučine.

Plivao sam polako i što je moguće neprimjetnije, još me samo nekoliko metara dijelilo od uvalice.
Već sam bio blizu stijene koja mi je zaklanjala pogled, s jakim osjećajem da tu zaista nekog ima i već u sljedećem trenutku spazih ženu!

Ispružila se u plićaku ležeći na prsima, imala je bujne crne kovrčave kose i predivna leđa koja su imala neki neobični odsjaj na popodnevnom suncu. Djevojka od kojih dvadeset i pet godina, možda tek nešto više. Hm, začudih se, to je samo neka cura s Otoka, koja se došla okupati, pa kako mi se učinilo da sam vidio nešto sasvim drugo!

Već sam htio zaplivati natrag prema brodu kad se ona okrene prema meni i bez imalo iznenađenja pogleda me krupnim plavim očima, nekim neobičnim pogledom u kojemu se miješala drskost, oholost, samouvjerenost, ali i začudna ljepota i tajanstvenost …

Tom pogledu jednostavno nisam mogao odoljeti pa sam opet zaplivao prema njoj.

- Stani! rekla je odlučno.

- Stao sam, oprosti, još ćeš pomisliti da sam neki napasnik.

- A tko si ti!

-Tko sam ja! Nitko poseban, obična lutalica…

- Pa što tražiš ovdje, lutalice

- Ništa, samo mir.

- A-ha, samo mir, kažeš…pa nije to malo, a nije ni lako tek tako pronaći svoj mir.

- Da, u pravu si.

Djevojka se spusti u more i s nevjerojatnom lakoćom dopliva bliže meni. Kroz površinu mora tek sam nazirao kako na sebi ima neki neobičan kostim, pogotovo donji dio, kao da ima nekakvo odijelo za plivanje a na nogama peraje. Zapliva oko mene tako brzo i spretno, kao da će otplivati dalje, ali se već sljedećeg trenutka opet vrati prema meni. Prekrasna je, vragolasto se smiješi, izaziva, kao da se hoće poigravati sa mnom…

- I Kako se snalaziš u traženju svoga mira
- Slabo, gotovo nikakvo, već sam satima tu.

- Znam, vidjela sam te, u stvari, gledam te već neko vrijeme
- Kako ja tebe nisam spazio
- Zato što se skrivam. Samo me rijetki mogu vidjeti.

- Kako se zoveš
- Hm, zar je to važno
- Pa dobro, ne moraš reći ako ne želiš.

- Ja sam sirena.
- Sirena Neobično ime…
- Ne, to nije moje ime, kažem ti – ja sam sirena.
- Molim!

Još jednom vragolasto, uz vrisak, u trenu, otpliva krug oko mene.

- Pa dobro, baš izgledaš kao sirena s tim odijelom na sebi.
- Kakvim odijelom
- Pa tim što imaš na sebi…
-Zar ti nisam rekla ja sam sirena!
- Ma daj, sirene ne postoje.
- Misliš
-Gledaj!

Dopliva skroz blizu mene, iskoči iz mora, spretno i snažno, pa već u sljedećem trenutku zaroni u dubinu pa opet izbije na površinu tik uz mene. Ostao sam zbunjen, nepomičan, bez riječi ona zaista nema nikakvo odijelo, ona ima tijelo ribe! Nisam mogao doći do daha.

- Što si rekao da sirene ne postoje
-Zbunjuješ me, nikad nisam vidio ništa slično.
- Ni ja, vjeruj mi…
- Pa kako… živiš…
- More je moj dom.
- I stalno si u moru
- Mogu izaći na obalu, ali kao što već pretpostavljaš – ne mogu hodati.
- Ma ne, pa ti se poigravaš sa mnom.
- Slušaj me dobro, nemam se namjeru poigravati s tobom, ne sumnjam da si iznenađen, ali…
Nisam oduvijek sirena, nekoć sam i ja bila žena, sasvim obična žena.

Iza izbočenog rta koji je zatvarao Skrivenu uvalu s južne strane iznenada se začuo hroptavi topot motora nekog nepoznatog brodića, tup-tup-tram-tram, tup-tup-tram-tram.
Nekoliko trenutaka kasnije već se jasno vidio stari drveni brodić u kojem su se nalazila dvojica ribara.

Sirena ih je pogledala, u trenu se promijenila, lice vrckaste djevojke kao da je odjednom dobilo izraz straha i tjeskobe.

- Oni me ne smiju vidjeti!

Nisam uspio ništa ni odgovoriti, nesta sirena u moru istom onom mističnošću kakvom se i pojavila.

Ribari su vezali svoju brodicu na drugom kraju Skrivene uvale. Vjerojatno su topili mreže i parangale pa će ovdje pričekati zoru.

Dugo u noć nisam mogao oka sklopiti.
Sve mi se zbrčkalo. Mislio sam da haluciniram, o Bože mili, kakva sirena, pa jesi li normalan, to se neka cura samo zezala s tobom, daj izbaci te lude misli iz glave, šta ti je…

Negdje pred svitanje, ribari su otišli iz uvale, kroz polusan sam čuo kako pale motor i odlaze. Opet sam ostao sam.

Osvanulo je sunčano jutro, bez daška vjetra. Bilo je toplo na zraku, ali more više nije bilo tako ugodno za kupanje. Otplivao sam do one uvalice među stijenama, u kojoj sam jučer našao sirenu. Nikoga nije bilo.
Nikakva traga. Vratio sam se do broda. Mislio sam što ću sad, planirao sam se vratiti na kopno tek predvečer, ali ovaj košmar u glavi me upozorio kako bi bilo dobro da već sada krenem. Da, otići ću iz ove uvale, ovo nema smisla…

Pokrenuo sam motor da se zagrije, zakoračio na provu izvaditi sidro iz mora, već sam ga odvojio od dna kadli opet ugledam nju sirenu!

- Kamo ćeš- upita me.
- Vraćam se na kopno.
- Zašto
- Pa, ne znam, mislim da mi nije dobro, evo opet te vidim, vjerojatno haluciniram, možda imam napad panike, ne znam ni sam.

- Ne brini se, nije ništa od toga, ne idi još, molim te…

- Spustio sam sidro opet na dno, ugasio motor.

- Što ti misliš o meni upita me sirena.
- Ne mislim ništa, u stvari, mislim svašta, mislim da si prekrasna.
- Zaista
- Upravo tako.
- Što ti se sviđa na meni

-Imaš predivne oči, postoji nešto tako duboko u njima , taj tvoj pogled, osmijeh, ne znam, teško mi je to riječima opisati.

- Znaš, dugo sam te čekala.
- Mene
- Da.
- Kako si znala za mene
- Nisam znala, ali sam slutila da ćeš doći.

- I kako znaš da sam upravo ja taj
- Jednostavno znam.

- I što ćemo sad, da se ja pretvorim u sirenca
- Ne, sirenci ne postoje.
- Jesi li sigurna
- Da, potpuno sam sigurna…
- Kad si jučer odlazila, rekla si da si i ti nekad bila stvarna žena, da, vidiš, to želim, želim da opet postaneš žena, da budeš pored mene.

Ona se ponovno odmakne od mene, otpliva, zašuti.

- Ponovno postati žena mogu jedino ako mi ti pomogneš.
- Reci, učinit ću sve za tebe.
- Jesi li siguran da to usitinu želiš
- Potpuno sam siguran.

- Ja ti u stvari ne mogu reći što točno moraš napraviti, ali molim te da me saslušaš.
- Slušam…

- Otprilike dvanaest milja prema jugozapadu nalazi se još jedan otok. Nije velik, puno je manji od ovog Otoka, Škojić se zove, možeš ga čitavog obići za sat-dva vremena. Na tom otoku živi samo jedan čovjek, stari Pustinjak. Njega moraš pronaći. On jedini zna kako mi možeš pomoći.

Škojić… znao sam da postoji taj otočić, ali do njega nikad nisam doplovio, uvijek mi se činio dalek i nepristupačan, nikad nisam niti pomišljao na to da na njemu netko može živjeti.

Stari pustinjak…ovo postaje sve bolje, tko zna kako uopće izgleda taj čovjek, kakve je ćudi, ako može sam živjeti na pustom otoku tek tako, u dobrovoljnom izgnanstvu, taj očito nije sav svoj…

- Čitavo vrijeme govoriš kako uistinu želiš da opet postanem žena.
- Da.
- Pa…što čekaš, pođi onda…

- Kako ćemo se opet naći
- Ne brini ti za to, vratit ćeš se u ovu istu uvalu a ja ću znati da si tu.

Pogledavši sirenu još jednom, osjetivši taj njezin pogled koji je pogađao ravno do dna, nisam ni mogao imati drugog izbora, moram do tog otoka, pronaći starog Pustinjaka.

Za nepuna dva sata plovidbe bio sam blizu Škojića koji ni po čemu nije izgledao kao posebno drukčiji od većine jadranskih otoka, sad mi se čak i nije učinio toliko dalek i stran. Tražio sam prikladno mjesto za pristajanje, ali na najbližoj sjevernoj obali obrubljenoj oštrim sikama, to se nikako nije moglo.
Na južnoj strani stijene više nisu bile tako nazubljene, ali i one su bile nepristupačne, visoke, strme i kao nožem odrezane. Otok je izgledao potpuno pust iako su brojni suhozidi pravilno rapoređeni nijemo kazivali kako se do njega nekada davno ipak češće dolazilo. Vidjevši da ne postoji povoljno mjesto za pristajanje, spustio sam sidro i odlučio otplivati dvadesetak metara do obale. Na obali me dočekao neugodan vonj galebova kojih je na ovom otoku bilo nebrojeno mnogo. Škojić je bio obrastao tipičnom mediteranskom makijom, samoniklim biljem, grmovima kapara, ružmarina, a između niskog raslinja visinom su se izdvajale široke krošnje rogača prepune tamnih duguljastih plodova. Između dva suhozida nazirala se uska ugažena staza koje je vodila prema sredini otoka. Već nakon nekoliko minuta hoda stigao sam do napuštenog seoca, ugledao nekoliko oronulih kamenih kućica kojima su krovovi odavno propali. Ipak, tek jedna među njima izgledala je drukčije, već je na prvi pogled bilo vidljivo da u njoj netko živi. Nisam ni sam znao hoću li što doviknuti, kako dozvati, kako se predstaviti. Pokucao sam na poluotvorena vrata i glasno upitao ima li koga.

Iz mračne prostorije na vrata je izišao visok, suhonjav sijedi starac. Iako mu je lice bilo izborano i neobrijano, u njegovu je pogledu bilo nešto mladenačko. Upitno me pogledao očekujući da sam kažem zašto sam ovdje.

- Vi ste…oprostite što smetam… vi ste Pustinjak
Ništa nije odgovorio, samo me gledao ravno u oči.
- Sami živite ovdje – ponovim nemušto blesavo pitanje, bilo je sasvim jasno da na ovom otoku nema nikog osim njega.

- Triba li vam voda – konačno progovori Pustinjak
- Voda! Ne, ne treba mi voda… u stvari možda čak i treba, ali nisam zato ovdje…
- Ne tribate vodu
- Ne…možda….ma nije važno…
- A šta ti je važno
- Sirena.
- Sirena!
- Da, sirena me poslala k vama…

Pustinjak se nervozno okrene natrag prema kući, odmahne rukom i reče:
- Sinko, o čemu ti pričaš, jesi ti šta pija, sirene ne postoje.

Krenem za njim i sad nešto hrabrije izgovorim:
- Zaista sam vidio sirenu. Razgovarali smo. Ispričala mi je kako je i ona sama nekada bila žena i da to opet može postati, ali da jedino vi znate kako…

Okrene se Pustinjak prema meni, oštro me pogleda onim živim očima i upita:
- A tebi bi nešto značilo da ona opet postane žena
– Značilo bi mi…mnogo bi mi značilo, osjećam da je zarobljena u onom tijelu ribe, osjećam da želi biti
slobodna…
- Biti slobodna…zar u moru nije slobodna
- More je samo privid slobode.

- Svi smo mi zarobljenici mora – sjedne Pustinjak na drvenu klupu ispred kuće i pogleda prazno u daljinu.
- Dođi sinko, sidi tot na banak…

- Znaš – nastavi on priču – i ja sam nekada bija mlad ka ti, mislija sam da je čitav svit moj. Živija sam na Otoku, baš ovome sa kojega si ti sad doplovija. Teško se u ta vrimena živilo, ima si bokunić škrte bezvodne zemlje, ljudi su bižali u veliki svit u potrazi za boljim životom, ali malo njih se vraćalo. I ja sam se dugo premišlja. Ćutija se rat Želija sam otić i ja, ali volija sam jednu divojku s Otoka. Bila je prava lipotica. Jelena se zvala. Tribali smo se vinčat. Prsten sam joj bija kupija…

- Zašto niste, što se dogodilo

- Eh, zašto nismo, sinko moj Nisi onda moga dovest divojku tek tako u siromaške dvore, ona je bila gospodskoga roda, njezini me nikako nisu tili. Onda sam se odlučija ukrcat na brod, zaradit čakod šoldi, vratit se doma i zaprosit je. Samo, nisu onda vijađi bili ka danas, velika su i gruba mora bila, a brodi nikakvi, znala su navigavanja trajat po dvi, tri godine. I tako, u pola tega moga prvega vijađa počeja je rat.
Jednega dana, nasrid Atlantika, napale su nas njemačke podmornice. Čudo brodi su potopile. Puno je ljudi išlo fondo. Noć je bila, ništa se nije vidilo, ali ja sam se nekako uspija spasit, dopliva sam do jednega lajbota, uvatija se za njega, a unutra su bila još četvorica mornara sa moga broda. Tirali su me unutra i tako sam priživija. Ali tek nan je onda počela kalvarija, nismo znali ni di smo ni kud smo, ostali sami na srid kulfa. Srićon, među tom četvoricom, bija je i jedan poručnik ča je izučija mornaričke skule i cilo vrime je govorija kako moraju blizu bit niki otoci. Nosili su nas valovi više od dvadeset dan dokle nismo ugledali terafirmu. Sritni smo bili ka mala dica.
Bija je to dosta veliki otok, ali čim smo se iskrcali, vidili smo da na njemu žive niki divlji ljudi, opasni, svadljivi, nisi se nikako moga s njima sporazumit. Posli par miseci, kraj otoka se usidrija jedan grčki brod, vozija je za Arđentinu. Pita sam kapetana može li me ukrcat na brod, da me odvede bilo di samo da se maknem sa tega otoka.
I tako sam nakon nikoga vrimena završija u Južnu Ameriku. Sve sam proša, svašta sam radija za priživit, cili rat sam osta doli. U tuđemu svitu, bez ikoga svoga, samo sam sanja dan kad ću se vratit doma.
Devet godin je prošlo od onega dana kad sam iša navigavat dokle sam se vratija na svoj Otok

Pustinjak zastane, spusti glavu i duboko uzdahne.

-Bilo bi boje da se nikad nisam ni vratija

-Šta se dogodilo

- Na škoju nije ostalo ni tri dila svita ča sam ja pamtija a kad sam izaša na mul, gledali su u mene ka u duha: – Marine, jesi li to ti
Prvo šta sam učinija čim je brod akošta, poletija sam prema njezinoj kući, nisam moga izdržat kad ću je prije vidit. Uša sam u dvor, pokuca na vrata.
Kad me je ugledala, cila je problidila, samo šta nije pala u nesvist:
- Marine, ti si ti si živ
- Jesam, vratija sam se.

- Iša sam je zagrlit onako zamantan od sriće a ona me samo gurnila od sebe.
Za njom je na vrata izaša niki čovik, meni nepoznat, prostrilija me očima.

- Marine samo je tiho reklaovo je moj muž

- Osta sam inkantan tu na pragu njezine kuće, nisam se moga pomaknit niko vrime, vas sam se zacrvenija od srama a onda sam se bez riči okrenija i počeja trčat koliko su me god noge nosile. Jelena je vikala je za menon: – Marine, stani, stani, da ti rečem, Marine stani
Okrenija sam se prema njoj: – A šta mi imaš reć, oli ne vidim, nisam slipac

- Marine, javili su mi da si poginija, da si se utopija, sedam godin sam čekala, od tebe nije bilo ni traga ni glasa.

- Kako si im mogla virovat, znaš da su nas uvik tili razdvojit!

- Marine, morala sam živit, čovik je bija dobar prema meni ja sam te milijun puti oplakala. Vidiš da još nosim tvoj prsten, znaš i sam koliko sam te volila.

- Vrati mi prsten!
- Marine, nemoj mi to činit.
- Vrati mi ga!
- Marine!
- Reka sam!

- Skinila je prsten sa svoje ruke i dala mi ga, a meni se nešto stislo u grlo, nisam moga više reć niti jednu rič samo sam se okrenija i uteka ka lupež. Istoga dana sam s jednom batelom doplovija do ovega škoja. Ovdi sam dolazija još ka dite, tu smo znali brat rogače, imali smo koze. Prvih dana nisam ni sam zna šta ću. A onda sam odlučija ostat. Reka sam bolje živit ovako sam nego bez nje. Navika sam se živit sam. I tako sam na ovome istome mistu već četrdeset godin, do dana današnjega. Nikad se nisam više vratija na Otok.

- A Jelena

- Kasnije sam dozna da danima posli ni s kime nije progovorila niti riči. Svake večeri bi išla na puntu o’ Kalafata, tamo bi samo stajala nepomično i gledala u more. Jedne noći je nestala. More je progutalo. Niko je nikad više nije vidija…

- Tužno…

- Tako je valjda tribalo bit…

Već sam počeo sumnjati kako mi ovaj samotni starac prepun tuge može pomoći, a onda kao da je rukom odnio svu bol sa svoga lica, okrenuo se prema meni i pitao:

- Vidija si sirenu
- Jesam.
- Je li bila lipa
- Prava kraljica…
- E sinko moj, ma ja ti tu više ne mogu pomoć.
- Kako ne možete
- Morat ćeš sam.
- Samo recite.
- Slušaj sinko, vidiš ovi put
- Vidim.
- Poć ćeš s njime priko ciloga Škojića sve do istočne punte.
- Dobro…
- Tamo ti ima jedna velika pećina, Garbina, tako joj je ime. Ali ne mo’š ništa vidit sa kraja. U Garbinu
možeš uć jedino ako zaroniš.
- Koliko je duboko
- Ima ti dobrih sedam-osam metri dubine, moraš ić skroz prema dnu i onda ćeš vidit prolaz u stinama, ka neka vrata kroz koja moraš proć na drugu stranu i tako ćeš uć u Garbinu.
- Vidi li se išta unutra
- Mračno je, ali sad ti je pravo vrime da kreneš. Oko podne ti svitlo pada najbolje.
- U toj spilji žive sirene
- Ne, tamo nema ni žive duše.
- Pa zašto onda…
- Ma čekaj, stani, nisam ti reka sve, još ne znaš šta tribaš napravit!
- Čekam…
- Slušaj, sinko, ja sam star, ne mogu više zaronit toliko duboko i uć u Garbinu, ali slušaj me dobro.
Unutra ćeš vidit jedan svitlucavi kamen na njemu ti je zarizan znak, simbol u obliku križa. Ispod toga
kamena nać ćeš jedan prsten o’ zlata. Njega moraš uzest i izvadit vanka!
- Prsten
-Tako je, prsten.
- I nakon toga
- Do’ ćeš opet do mene.

Krenuo sam prema istočnoj punti koliko god sam brže mogao. Zadatak nije izgledao nimalo jednostavan i čitavo sam vrijeme razmišljao ne krije li se u ovome planu neka neočekivana opasnost, nešto na što neću imati pravog odgovora. Iako na moru nije bilo ni daška vjetra, valovi mrtvog mora nemilice su udarali u okomite klifove. Po uputama starog Pustinjaka, upravo je ovdje trebalo biti to mjesto. Skočio sam u more, nekoliko puta zaronio pod stijene ne bih li ugledao taj famozni otvor kroz koji sam morao proći. Polako me počela hvatati panika jer sam se već istrošio u tim zaronima koji nisu dali rezultata. Napokon sam primijetio kako se na jednom mjestu boja mora izrazito mijenja. Zaronio sam i shvatio da se upravo tu nalaze vrata kroz koja se ulazi u Garbinu. Vratio sam se na površinu mora, duboko udahnuo dovoljnu količinu zraka i ponovno zaronio.
Sad ili nikad!
Nikada nisam bio osobito vješt ronilac, ali ovo je ipak bilo nešto posve drukčije.
Samo me bilo strah da neću pronaći pravi ulaz i da ću ostati zarobljen ispod mora.
Na svu sreću, čim sam prošao ta vrata, zasjala je – kao nekom magijom stvorena – veličanstvena modra svjetlost koja mi je pokazala put.
Izronio sam unutar Garbine!
Spilja je bila puna odlomljenih gromada stijena koje su ležale razbacane na sve strane. Grozničavo tražeći u polumraku taj svjetlucavi kamen s urezanim križem, pobojao sam se da ga neću tako lako naći, ali na svu sreću, upute starog Pustinjaka bile su dobre. Urezani križ bio je gotovo neprepoznatljiv, ali više nije bilo sumnje da je upravo to ono što tražim. Pomaknuo sam kamen, izbacio ga iz ležišta, nagnuo prema sebi i zaista, ispod je zasvjetlucao zlatni prsten! Nisam želio ni sekunde više ostati u Garbini iako je bila veličanstveno lijepo obojena čudesnom modrinom. Skupio sam snage za još jedan uron, sada mi gotovo ništa više nije bilo teško. Stisnuo sam zlatni prsten u šaku i on je zajedno sa mnom izronio na svjetlo dana nakon svih tih silnih godina.
Sav onako mokar, gotovo sam trčeći stigao do kuće starog Pustinjaka.

- Tu je rekoh slavodobitno.

Stari Pustinjak gledao me s nekom neobičnom mješavine sjete, radosti i tuge, za trenutak sam pomislio kao da je zažalio što mi je odao svoju tajnu.

Opet smo sjeli na drvenu klupu ispred kuće.

- Sinko, odnit ćeš taj prsten sa sobom, vrati se na Otok, pronađi tu svoju sirenu. Kad je vidiš, daj joj ovaj prsten.
- Pa kako će ona opet postati žena
- Učini kako sam ti reka i ne pitaj me ništa više.

Slutio sam da je ovaj prsten koji je stari Pustinjak sakrio u Garbinu upravo onaj prsten koji je prije više od pedeset godina poklonio svojoj Jeleni, ali me iznenadilo to kako mi ga je tako lako prepustio, gotovo da ga nije ni pogledao. Kasno popodne vratio sam se na Otok, u Skrivenu uvalu. Čekao sam do mraka. Sirena se nije pojavila. Te sam noći imao košmarne snove. Sanjao sam da opet moram roniti do onog ulaza u Garbinu, kako vraćam prsten ispod kamene gromade pa opet uzimam i taj isti san se ponavljao i ponavljao u nedogled. Osvanulo je novo jutro. Već sam treći dan bio na moru. Sirena se još uvijek nije pojavljivala. Već sam se pobojao da je ovo sve bila velika fantazmagorija, ali taj zlatni prsten koji sam držao u ruci, nedvojbeno nije bio moj, značio je jedinu moju poveznicu sa stvarnošću.

Napokon, oko podne, začuo sam poznat zvuk, lagano komešanje mora, jedan savršeni val i sirena je opet bila tu. Mislio sam da će biti sretna što me vidi, ali izgledala je prilično zabrinuta.

- Jesi li pronašao starog Pustinjaka
- Jesam.
- Što ti je rekao
- Dao mi je ovaj prsten da ti ga predam.
- Dobro, možemo li izići na onu ravnu stijenu u dnu vale
- Možemo, zašto ne!

Doplivali smo do stijene koja je gotovo vodoravno ulazila u more; sirena je začuđujućom spretnošću izišla van i tek sam sada jasno mogao vidjeti te njezine riblje peraje, ali sam pogled okrenuo na drugu stranu jer mi je na neki način sve to bilo zastrašujuće.

- Hoćeš mi dati taj prsten tiho je rekla.

Lagano sam joj uzeo desni dlan i navukao zlatni prsten preko prstenjaka. Istog trenutka, sirena se počela lagano tresti kao u groznici. Lice joj se iznenada počelo grčiti, na čelu su se pojavile prvo neznatne pa sve dublje bore, crna kovrčava kosa izmijenila je svoj oblik u nešto neprepoznatljivo, odbacila je svoju peraju, otkrile su joj se noge, ali se njezin preobražaj i dalje nastavio. Iz trenutka u trenutak postajala je sve starija, koža joj je postajala smežurana, jedino su modre oči zadržale stari sjaj. Nakon otprilike jedne minute ispred mene je stajala neka sasvim druga žena, gotovo starica, oronula izgleda, ali sad tako neopisivo sretnog, gotovo blaženog izraza lica.

- Oprosti, samo je tiho zaustila, oprosti molim te, iskoristili smo te.

Nisam mogao doći do riječi.
- Ja sam Jelena.
- Ti si…. Marinova Jelena, koja je nestala one olujne noći prije četrdeset godina
- Da, ja sam ta.
- I živjela si svih ovih godina kao sirena

- Mogla sam vječno živjeti kao sirena… Oprosti mi još jednom, vjerojatno ni ne slutiš koliko sam ti zahvalna, ali moram te zamoliti još samo jednu stvar.
- Reci.
- Odvedi me na Škojić starom Pustinjaku.
- Starom Pustinjaku
- Da.

Ukrcali smo se na brod i krenuli ponovno prema samotnom pučinskom Škojiću.
Ovoga nas je puta stari Pustinjak dočekao na samoj obali, pokazao mi mjesto na kojem mogu pristati.
Jelena se tresla od uzbuđenja.

- Kako izgledam pitala me.
- Predivno – rekao sam, iako sam lagao jer je u mojoj glavi još bila snažna ona slika prekrasne mlade žene koja je nestala u samo nekoliko trenutaka.

*****

Sirena i Pustinjak našli su se zagrljaju nakon gotovo pedeset godina.
Jelena i Marin opet su bili zajedno. Samo to su htjeli. Samo to su željeli. Otplovio sam sa Škojića gotovo i ne oprostivši se od njih. Riječi su ostale zarobljene, neizrečene. Dugo su mi mahali s obale.

Dok sam se vraćao na kopno, miješali su mi se osjećaji.
U jednom sam trenutku bio povrijeđen, već u sljedećem neopisivo sretan.
Kad je već i Otok ostao iza mene, pojavila su se dva dupina u blizini broda.
Poigravali su se, bježali s jednog boka na drugi, iskakali iz mora pa bi za trenutak nestali, opet izranjali, kao da su se smijali…
Pratili su me čitavim putem, sve do ulaza u luku.
Tada su samo još jednom snažno iskočili iz mora i vratili se prema pučini…

*****

Dvadeset godina je prošlo
Jučer sam opet bio preko kulfa, na Škojiću, prvi put nakon…
Tamo više nikoga nema.
Kuća starog Pustinjaka zjapi prazna, kamene ploče na krovu svom težinom pritišću nejake drvene grede.
Još samo nevera-dvije i sve će se urušiti.
Ostat će samo nejasni tragovi života.

Kod istočne punte, upravo tamo gdje se nalazi skrivena Garbina, zastao sam, ugasio motor, ostao plutati, nošen vjetrom, strujama i valovima…

Za trenutak mi se učinilo kao da u labirintima uskih prolaza između hridi, more i vjetar stvaraju neku posebnu, samo svoju muziku. Tiho povela flauta pa tek nešto snažnije saksofon, a između njih se isprepleli zvukovi harfe…

Kao zov sirena…

Na trenutak sam poželio ostati ovdje zauvijek.
Ipak… samo na jedan trenutak.
Unatoč svemu – još se mora.
Preko mora se mora.
Mora.

Smiješne Slike

Sirenski zov velikog plavetnila

Comments

Tražene riječi:

1 komentar na “Sirenski zov velikog plavetnila”

Napiši komentar

Kategorije

Zadnja trazenja